Nasilje nad osobama sa invaliditetom

            Nasilje nad osobama sa invaliditetom se pojavljuje u mnogim suvremenim društvima te često nisu predmet za to određenih služba (zdravstvo, socijalna skrb, policija, škole itd.) koje bi trebale isticati problematiku tog čina ili jednostavno nije prepoznata kako bi mogla pružati pomoć ili podršku. Krivnja tome je nedostatak stručnog osoblja koji bi bili educirani i senzibilirani u podršci tim osobama. Smatra se da se nasilje nad osobama sa invaliditetom pojavljuje kao psihološko, financijsko, seksualno, tjelesno te zanemarivanje i manipulacija farmakološkim sredstvima i sl.

            Osobe sa invaliditetom su ranjive na temelju vječne ovisnosti o drugima te uvjerenju da moraju zadovoljiti drugima kako bi se uklopili u drštvene norme. Nameće im se pasivno ponašanje i žive u strahu od institucionalnog smještaja, stoga prihvaćaju nasilno ponašanje prema njima kao uobičajeno i dolazi do poimanja da su slabi i bezvrijedni. Neke od dodatnih problematika je poimanje sa izolacijom, nedostatka znanja i senzibilizaciji nasilju te nemogučnost spoznavanja potencijalne situacije nasilja i izbjegavanje takve situacije.

            Nedostatak osoba specijaliziranih u pomaganju osoba sa invaliditetom je zastrašujuća i makar postoje zakoni koji bi ih trebali štititi od takvih situacija, oni se često ne sprovode što dovodi do čestih psihičkih problema kojima se oni ne mogu sami pomoći. Bitno je napomenuti da dok stradaju i muške i ženske osobe, ženske osobe trpe veće nasilje na temelju tjelesnog i seksualnog zlostavljanja. U svojoj ne mogućnosti da si pomognu one su često izložene konstantnom zlostavljanju.

            U istraživanju stručnjaka dokazano je da se nasilje nad osobama sa invaliditetom prepoznaju kao nasilje u obitelji i od strane stručnjaka. Pod tim oblicima nasilja najčešće spadaju fizički napadi i kažnjavanje, verbalno zlostavljanje, isključivanje iz aktivnosti te različite vrste diskirminacije. U istraživanju, u i van Hrvatske, pokazuje da osobe sa invaliditetom uglavnom doživljavaju psihičko, tjelesno i seksualno nasilje. Rezultati istraživanja u kojem je sudjelovalo 200 žena s invaliditetom pokazuju da ih je 67 % doživjelo tjelesno nasilje, a 53 % seksualno nasilje. Rezultati istraživanja, u kojem je sudjelovalo 275 muškaraca s invaliditetom pokazuju da ih je 65 % doživjelo tjelesno nasilje, a 24 % seksualno nasilje. Prema navedenom izvješću nasilje se događalo najčešće u vlastitom domu (41 %), dok su počinitelji nasilja najčešće članovi obitelji (25 %), zaposlenici socijalne skrbi (25 %), susjedi, prijatelji, volonteri i druge stručne osobe (12 %) te zdravstveni djelatnici (3 %). Slične rezultate pruža i drugo istraživanje prema kojem je najčešće doživljeno verbalno nasilje i krađa (47 %), zanemarivanje (43 % ), loša skrb (35 %), iznude (25 %), fizičko (16 % ) i seksualno nasilje (14 %).

            Nasilje nad osobama s invaliditetom je društveni problem koji postaje sve aktualniji. Na temelju dolje navedenog članka vidi se da ova vrsta nasilja pojavljuje u svim oblicima i da su počinjene od različitih osoba. Teško ih je prepoznati radi mnogih faktora te radi nedostatka informacija osoba s invaliditetom o njihovim pravima i načinima njihova ostvarivanja, ali i nedostatak informacija široj zajednici o sposobnostima osoba s invaliditetom koja dovode do predrasuda i stereotipa, pa čak i nasilja, te nedovoljna educiranost stručnjaka. Što Vi mislite o tome kako bi se trebalo postupati sa osobama sa invaliditetom te kako bi im se trebalo pomoći? Smatrate da nedostatak stručnjaka za osobe sa invaliditetom stvara veliki problem?


Više o ovoj temi u članku na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=230856

Obilježja nasilja među vršnjacima

       Odabrao sam ovu temu jer smatram da zlostavljanje među djecom je veliki problem koji se pojavljuje u školama. Zlostavljanje je uvijek prisutno kada je mladež u pitanju i dok ne pogađa sve, pojedinci koji su na nišanu drugima radi nekih svojih kvaliteta ili mana, mogu nastradati i biti oštećeni za ostatak života. Neke od posljedica zlostavljanja koje se mogu pojaviti su depresija, anksioznost, problemi sa snom i prehranom, zdravljem te loši uspjeh u školi i gubitak sposobnosti za socijalnom interakcijom sa drugom djecom i starijim osobama.

        Dijete je zlostavljano kada je učestalo i trajno izloženo negativnim postupcima od strane jednoga ili više djece. U okviru definicije ističu se tri bitna elementa: trajanje, negativni postupci i neravnopravan odnos snaga. Iako se pojedinačni slučaj ozbiljnijeg nasilja može smatrati nasilništvom, uglavnom se naglašava trajnost i ponavljanje negativnih postupaka. Pod negativnim postupcima podrazumijeva se djelovanje pojedinca kada on namjerno zadaje ili nastoji zadati ozljedu ili bilo kakvu neugodnost drugom pojedincu. Dijete koje je izloženo nasilju teško se brani i donekle je bespomoćno u odnosu prema onome tko se nasilno ponaša. Nasilnici se uvijek djele po stupnju agresivnosti kojom napadaju svoje žrtve, i dok neki su skloni fizičkom nasilju, drugi se privrgavaju verbalnom nasilju - koje je u večini slučajeva popraćeno sa fizičkim nasiljem. Uz verbalno nasilje može ići širenje glasina, vrijeđanje određenih aspekata žrtve, konstantno zadirkivanje, omalovažanje itd. Uz ove oblike nasilja možemo povezati da postoje podvrste nasilja koja bi bila emocionalno nasilje kojim se služi kako bi se izoliralo jedno dijete iz društa, kulturalno koje se fokusira na omalovažavanje na temelju rase, religije i kulture iz kojega dijete potjeće te ekonomsko koje je krađa novaca ili iznuđivanje novaca od žrtve. Također možemo svrstati vršnjačko nasilje pod „seksualnim nasiljem“ i nasilje nad djecom sa posebnim potrebama. Kod seksualnog nasilja spada neželjeni kontakt od strane napadača i uvrijedljivi komentari koji se fokusiraju na spol i seksualnost. Bitno je za reći da djeca koja imaju posebne potrebe su puno više izložene nasilju od ostale djece. Tu se uklapa izrugivanje, fizički napadi, prisila i prijetnje djetetu sa invaliditetom.

            Indetifikacija nasilja je potrebna kako bi se moglo pomoći dijeci koje su žrtve zlostavljanja, no veliki je problem prepoznati to nasilje u smislu igre ili nečega ozbiljnijeg. Također je bitno pripaziti kako to utjeće na žrtvu, neće svako dijete jednako podnijeti zlostavljanje. Neka osoba može biti povrijeđena zadirkivanjem na neku temu na koju je ona visoko osjetljiva, ali istovremeno se ta ista osoba ne mora osjećati povrijeđeno ako je doživjela blagi fizički napad. Kako bi se moglo prepoznati zlostavljanje bitno je pripaziti tri stvari:  1. Oblik nasilnog ponašanja npr. blago zadirkivanje nasuprot tjelesnom napadu; 2. Trajanje nasilja, odnosno traje li kraće ili duže razdoblje; 3. Frekvencija nasilnog ponašanja npr. događa li se dnevno, tjedno ili manje često. Manje ozbiljno nasilje obuhvaća povremeno zadirkivanje, nazivanje imenima i isključivanje iz društva. Dok je neugodno nema dugotrajne efekte, ali može eskalirati u ozbiljne oblike nasilja kao što su fizički obračun i slično. Srednje ozbiljno nasilje je kada je dijete žrtva nasilja kroz jedan period sa verbalnim zlostavljanjem i umjerenim fizičkim napadima kao što su guranje ili udaranje. Teški oblici nasilja su kada je zlostavljanje posebno okrutno i učestalo (svaki dan), provodi se kroz jako dugi period i snosi teške posljedice za žrtvu. Dolazi do ozbiljnih fizičkih napada, verbalno omalovažavanje i kompletno isključenje iz društa.

            Bitno je znati da postoji četiri karakteristična profila koja se mogu razlikovati u okviru vršnjačkog nasilja: djeca koja su izložena nasilju, djeca koja se nasilno ponašaju, djeca koja doživljavaju nasilje, ali ga i sami čine te djeca koja ni na koji način ne sudjeluju u vršnjačkom nasilju.

Počinitelji nasilja imaju lošije psihosocijalno funkcioniranje u odnosu na ostalu djecu u razredu, te imaju poteškoće u prilagodi na školu, nastavnici im pružaju manje potpore i smatraju da je teško raditi raditi sa njima. Utvrđeno je da djeca koja pri zlostavljanju koriste verbalne oblike nasilja posjeduju više kognitivnih sposobnosti na odnosu djece koja ni na jedan način ne sudjeluju u nasilnom ponašanju, dok ona djeca koja se koriste tjelesnim zlostavljanjem imaju niže kognitivne sposobnosti od one djece koja nisu dio nasilnog ponašanja. Počinitelje nasilja karakterizira nedostatak razumijevanja za ono što im je rečeno, lošija prosudba, selektivno pamćenje, sumnjičavost, nekreativnost, kompulzivna potreba da kontroliraju druge. Smatraju da će postići uspjeh pomoću svoje agresije i nisu osjetljivi na nanošenje boli i patnje. Informacije o svojim žrtvama procesiraju na rigidan i automatski način. Izbor žrtve opravdavaju provokacijom od strane žrtve ili jednostavno zato što ne vole osobu koju biraju za žrtvu. Počinitelji nasilja su u odnosu na ostale sudionike vršnjačkog nasilja emocionalno nezreliji, teže im je uspostaviti i održati intimni odnos, manje su empatični, imaju česte promjene raspoloženja, nedosljedni su, lako se razljute, impulzivniji su i nemaju osjećaj krivnje ili grižnje savjesti. Depresivni simptomi i suicidalne misli učestaliji su kod djece koja su kategorizirana kao počinitelji nasilja u odnosu na ostalu djecu.

Djecu koja doživljavaju nasilje, u usporedbi s ostalom djecom, karakterizira depresivnost, anksioznost, nesigurnost i sklonost samoubojstvu. Imaju nisko samopouzdanje i samopoštovanje, introvertirane su, neasertivne, pasivne, submisivne osobe, a javlja se i tendencija da sebe okrivljuju za poteškoće. Njihove socijalne vještine lošije su u odnosu na ostalu djecu. Osjećaju se usamljenije i manje sretno u školi te imaju manje dobrih prijatelja. Žrtve su uglavnom u jednakoj mjeri i dječaci i djevojčice, a u tjelesnom izgledu uočava se krhka građa i niži rast.

Kada pričamo o vršnjačkom nasilju bitno je spomenuti da sudjeluju oba spola. Dok dječaci su više učestali sudionici u  nasilju od djevojčica, u izloženosti žrtve u nasilju od strance dječaka i djevojčica je podjednaka. I dok je fizičko nasilje učestalo dok dječaka, djevojčice se više koriste verbalnim nasiljem i isključenjem žrtve iz društva. Također postoji veća vjerojatnost da će djevojčice biti žrtve dječaka i djevojčica, dok su dječaci predominantno žrtve zlostavljanja sa strane vlastitoga spola.

Smatra sa da je glavni čimbenik za agresivnim ponašanjem djeteta intenzivno kažnjavanje od strane roditelja i restriktivne odgojne mjere pokazale su se kao čimbenici rizika za agresivno ponašanje djece već u razdoblju ranog djetinjstva. U istraživanju provedenom u Italiji ispitivana je povezanost između stila roditeljstva i odnosa djece s drugim učenicima u školi. Utvrđeno je da djeca koja se nasilno ponašaju imaju roditelje koji su autoritarni, nesuportivni te skloni kažnjavanju svoje djece u odnosu na roditelje djece koji ni na koji način ne sudjeluju u nasilnom ponašanju. Popustljivo ponašanje roditelja također je povezano s agresivnošću kod djece.

Vršnjačko nasilje predstavlja veliki problem i uvijek će biti prisutno. Važno je da ga prepoznamo i pokušamo pomoći žrtvama na vrijeme, dok onima koji vrše nasilje objasnimo da ono što čine je loše. Koji je Vaš stav o nasilju među vršnjacima i što smatrate da bi se trebalo poduzeti u vezi toga? 

Više o temi na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=112007