Aktivno učenje u kontekstu odgoja i obrazovanja

                Osvrt na članak „Aktivno učenje u kontekstu odgoja i obrazovanja“, autorice Ivane Šustek iz godine 2016 ( link postavljen na dno osvrta ). Autorica se fokusira na razvijanje aktivne suradnje kod djece u obrazovanju i ostalim događajima kako bi se razvijala kognitivne sposobnosti pojedinca te njegove kompetentnosti. Autorica je također sprovela instraživanje u Republici Hrvatskoj sa učenicima u predškolskoj, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini, koje se fokusira na aktivno učenje kod učenika.

Autorica nas uvodi u članak govoreći o važnosti aktivnosti u kojima djeca sudjeluju te kolka je bitno da su u stanju razvijati samostalnosti i nadzora nad organizacijom rada. Takve radnje uvelike utjeću na razvoj dječjeg intelektualnog razvoja i stvaranje motivacije kod rada, te stjecanje vještina i kompetencija koje će im koristiti do kraja života. Aktivnim učenjem učenici mogu surađivati jedni sa drugima i na taj način stjecati nova saznanja koja kombiniraju sa vlastitim već stečenim iskustvom. Stoga se smatra bitnim da se mjenja sadržaj koji se nudi djeci da uće, a ne samo princip podučavanja.

Strategije, metode i postupci su važni procesi odgojno-obrazovnog procesa. Strategije dijelimo na veći broj metoda, a metode na veći broj postupaka dok strategije razlikujemo po strategijama odgoja i obrazovanja. Strategije odgoja možemo podjeliti na strategije egzistencije, strategije socijalizacije i strategije individualizacije. Strategija egzistencije se fokusiraju na metode i postupke vezanu uz razvoj bioloških potreba učenika i usvajanju egzistencijalnih odgojnih vrijednosti. Strategije socializacije se usmjeravaju na metode i postupke vezane koji zadovoljavaju socijalne potrebe učenika te njegovo usvajanje vrijednosti vezane uz sociološke aspekte. Dok se strategije individualzacije fokusira na samoaktualizaciju i usvajanju općih humanističkih vrijednosti. Također imamo i strategije obrazovanja koje se tiću učenja i poučavanja spoznajnog procesa, strategiju doživljavanja i izražavanja te posljednje strategija vježbanja koja omogućuje učvršćivanje stečenih spoznaja. Pri odabiru jedne od spomenute strategije treba polazit od koncepcija i načela na kojima se temelji suvremena škola. No kod aktivnog učenja je bitno napomenuti kako je bitna razvijanja metakogniciju, kreativnost te inovaciju.

               

Najveći problem koji možemo susresti u sprovođenju aktivnog učenja jest motivacija učitelja da pokuša aktivno uključiti stutednte u nastavu. Razlog tome jest kolko vremena i truda treba sa strane učitelja da bi se ova metoda sprovela te kurikulum koji navodi što je učeniku potrebnu da bi bio uspješni član društva umjesto da ga motivira da uči ono što mu je zanimljivo te kako bi stekao motivaciju za nastavak procesa učenja i investiranja samog sebe u neko područje podučavanja. Razvijanje potencijala pojedinca bi trebalo biti u prvom planu, a to se postiže isključivo njegovom aktivnošću.

Pitanja:

Vjerujete li da bi učitelji trebali isključivo prenositi svoje znanje na učenike ili im pomoći u sticanju znanja oko onog što im je u interesu?

Mislite li da postoji neka alternativa koja bi mogla inkorporirati metode iz zastarjelog programa podučavanja i aktivnog?

Imate li kakav primjer vezan uz aktivno učenje koje potkrepljuje ovu metodu poučavanja?

Hvala na čitanju!

Referenca: Šustek, I. (2016). AKTIVNO UČENJE U KONTEKSTU ODGOJA I OBRAZOVANJA . Život i škola : časopis za teoriju i praksu odgoja i obrazovanja, LXII(3), 99-108.

Članak: Aktivno učenje u kontekstu odgoja i obrazovanja, 2016.

Autor:  Ivana Šustek

Link za članak:  http://hrcak.srce.hr/176882

STRATEGIJE UČENJA I SUOČAVANJA S NEUSPJEHOM

Osvrt na članak "MOTIVACIJA I STRATEGIJE SAMOREGULACIJE UČENJA TEORIJA, MJERENJE I PRIMJENA“, autora dr. Sc. Darka Lončarića, godina 2014. (link na kraju sažetka). Točnije ću se usmjeriti na drugo poglavlje u kojem se obrađuje tema „Strategija učenja i suočavanja s neuspjehom“. Ova tema mi se činila zanimljiva iz razloga da mnogo učenika nema neki određeni način učenja te se često ne mogu suočit sa problemima koji proizlaze iz ostvarenog neuspjeha.

                Autor nas uvodi u poglavlje sa kratkim uvodom o bitnosti strategija učenja te njihovoj primjeni, te nas usmjerava prema dvije vrste strategije učenja po Pintrichu (2004):

                - samoregulacijska perspektiva motivacije,

                - učenja i perspektive usmjerene na pristupe učenju.

Tu se navode razlike perspektiva u konceptima, Teorijskim i metodološkim razlika te i geografskim razlikama (napomenuto je je da prvu češće koriste u istraživanjima u Americi, dok se druga više rabi u Europi i Australiji). Autor se također osvrće na analiziranje formalnih i funkcionalnih oblika organizacije samoreguliranog učenja.

                U samoregulacijskoj motivaciji imamo kognitivne i metakognitivne strategije, u kojima svaka ima svoja teorije i principe te ih dijelimo po autorima. Kod kognitivnih strategija se najviše istiće opis ponavljanja, organizacija i elaboracija koje se usko povezane sa učenjem i ostvarivanjem školskog uspjeha. Kod kognitivnih strategija se istiće na važnost razumjevanja gradiva koje se ući, te povezivanje sa prethodnim znanjem kako bi se ostvarila veza i olakšalo pamćenje novog gradiva (strategija elaboracija i organizacije). Time se ostvaruje lakša integracija i stvaranje poveznica između starog i novog gradiva. U metakognitivnim strategijama samoregulacije se dodaju novi aspekti kod reguliranja učenja, a ono se dijeli na dva aspekta znanja o kogniciji i samoregulaciji kognicije. U ovoj se strategiji najčešće rabi planiranje, nadgledanje i regulacija kognitivnih aktivnosti te njihove uporabe kod učenika u stvarnoj okolini. Na kraju autor napominje postojanje još jedne strategije koja se naziva strategija upravljanja, i u toj strategiji se osvrće na radnu okolinu, osobe koje utjeću na učenje i vrijeme učenja.

                Drugi sastavni dio strategija učenja jest kolko truda ulažu učenici tokom usvajanja novog gradiva ili ostvarivanja nove vještine te kolko se osobno ulažu u to. Stoga možemo pristup učenju dijeliti na duboki, površinski i strateški tip učenja. U dubokom pristupu učenja možemo zaključit da se učenik u potpunosti posvećuje određenom predmetu kako bi ga u potpunosti usvojio te mogao rabiti. U površinskom učenju se govori o sticanju znanju radi ostvarivanja zahtjeva neke važne osobe te radi vanjske evaluacije. U ovom pristupu se ne ostvaruje neka povezanost sa gradivom i interes za nju već se ući isključivo radi koristi. Posljednje imamo imamo strateški pristup u kojem se učenik primarno fokusira na školski sadržaj i sustav porcjene znanja. Oni se usmjeravaju na ostvarivanje što veči uspjeh te će rabiti i duboki i površinski pristup kako bi ostvarili svoj cilj. U istraživanja se istiće da učenici koji rabe dubok pristup će lakše i bolje ostvariti svoj cilj od onih koji se uče površinskim pristupom te tako postižu nižu kvalitetu ishoda.

                U drugom djelu poglavlja autor nam govori o strategijama suočavanja u kojima se govori o poteškoćama koje se javljaju pri ostvarivanju cilja, te spominje kako postoji i manji broj istraživanja koje se usmjerava na suočavanje sa modelima samoregulacije. Autor nam time želi reći kako radi toga ne posjedujemo puno saznanja o tome kako se ljudi nose s poteškoćama tijekom ostvarivanja cilja i kako ono može utjecati na ostvarenje cilja. Ciljevi su veoma važni dijelovi procesa samoregulacije i tijekom procesa ostvarivanja cilja naletimo na prepreke i iskušenja. Ljudi večinom pokušavaju pronaći kompromise i stvoriti balans između cilja i trenutnih poriva, time utjeću na predanost ostvarivanja cilja. Te se govori o stresnim situacijama koje se pojave uz prepreke i ustrajanosti pojednica da ostvari taj cilj. Iz toga razloga postoji nekoliko pristupa stresu koji nam omogućuju daljnje djelovanje u ostvarivanju cilja nakon suočavanja sa preprekom:

      1.       Tradicionalni pristup stresu i suočavanju bili su u središtu povelikog broja istraživanja, što je razumljivo kako se stres pojavljuje u svakom aspektu života, od posla i škole do obitelji i poznanstva koja mogu utjecati na mentalno i fizičko stanje pojedinca. Suočavanje ima važnu ulogu za dobrobit pojedinca kako bi se mogao suočiti sa preprekama i negativnim događajima. U istraživanjima se navodi kako suočavanje uključuje stalne kognitivne napore i napore u ponašanju kako bi mogli svladati, smanjiti ili podnijeti vanjske i unutarnje porive koji se smatraju opterećujućim ili nisu na dohvat resursima pojedinca.

      2.       Proaktivno suočavanje govori o suočavanju prije dolaska do prepreke i stresa kako bi se posljedice smanjile ili spriječile te omogučile daljni nastavak rada pojedinca. Autor navodi Schwarzera (2000) koji navodi da postoji četiri oblika suočavanja: reaktivno suočavanje, anticipirano suočavanje, preventivno suočavanje i proaktivno suočavanje. Reaktivno suočavanje nam govori o suočavanju nakom stresne situacije kako bi smanjili njezin utjecaj ili kompenzirali gubitak ili nanešenu štetu. Anticipirano suočavanje govori o suočavanju sa problemom koji se ne može izbjeći te da ulaganjem većeg truda, dobivanjem pomoći ili ulaganjem drugih resursa možemo riješiti prepreku. Preventino suočavanje govori kako kroz dugotrajnu pripremu možemo utjecati na jačinu prepreke i njezinog stresa, prije nego što uopće dođe do nje. Te posljednje imamo proaktivno suočavanje koji omogućuju lakše ostvarenje izazovnih ciljeva i potiću osobni rast.

      3.       Socijalna podrška je kada se pojedinac okreće socijalnim mrežama kao izvor podrške. Mreže socijalne podrške mogu služiti kao zaštitni čimbenik u procesu suočavanja ili mogu izravno poboljšati dobrobit pojedinca. Postoji razlika između uobičajenih društvenih resursa i mobilizacije podrške u određenim krugovima koje predstavljaju specifične strategije suočavanja. Navodi se kako suočavanje i socijalna podrška mogu posjedovat zajedničke funkcije koje mogu imati : instrumentalne (konkretna pomoć), percetivnu (drugačije sagledavanje situacije), emocionalne (ublaživanje negativnih emocija) i informacijsku podršku koje pomažu pojedincu u sagledavanju bitnih aspekata stresne situacije. Socijalna podrška se izričito pojavljuje kada pojedniac traži pomoć od socijalnih krugova.

      4.       Motivacijske strategije suočavanja govori o nekoliko različitih strategija koje se naizmjence nazivaju motivacijskim strategijama suočavanja. Ove strategije ukljućuju samohendikepiranje, samoafirmaciju, atribucijski stil, obrambeni pesimizam i dezidentifikaciju. Naglašava se da su te strategije naučena ponašanja te ih pojedinac može izmjenivat i učit nove strategije. One su usmjerene na kognitivne procjene i specifične zahtjevne situacije, koje opisuju pristup stresu i suočavanju. Ove strategije više govore o ličnosti pojedinca te kako se njima služi u dugom vremenskom periodu i različitim situacijama.

Članak je zanimljiv za čitati i upotrijebit u svakodnevnim situacijama, jer nam detaljno opsiuje specifične situacije u kojima se pojedinac može nać i kako se suočit sa svakodnevnim stresnim zadacima koje trebamo rješavati. Autor potkrepljuje sve informacije sa prijašnjim istraživanjima i navodi bitne stvari koje su se možda izostavila kod tih istraživanja.

Pitanja:

Na koji način se vi učite, te prepoznajete li pod koju strategija učenja to spada?

Kako se suočavate sa problemima, prepoznajete li sebe u kojoj od navedenih strategija?

Imate li možda koji primjer koji bi mogli navesti vezani uz ovu temu a da nije navedeno u sažetku?

Hvala na čitanju!
Referenca: Lončarić, D. (2014). Motivacija i strategije samoregulacije učenja: teorija, mjerenje i primjena. Rijeka: Učiteljski fakultet u Rijeci. Poglavlje 2: STRATEGIJE UČENJA I SUOČAVANJA S NEUSPJEHOM

Članak: „Motivacija i strategija samoregulacije učenja: Teorija, mjerenje i primjena“, 2014.

Autor: dr. sc. Darko Lončarić

Link za članak: https://bib.irb.hr/datoteka/791889.Loncaric_Motivacija_Samoregulacija_Ucenje_e_knjiga_3.pdf

Nasilje nad osobama sa invaliditetom

            Nasilje nad osobama sa invaliditetom se pojavljuje u mnogim suvremenim društvima te često nisu predmet za to određenih služba (zdravstvo, socijalna skrb, policija, škole itd.) koje bi trebale isticati problematiku tog čina ili jednostavno nije prepoznata kako bi mogla pružati pomoć ili podršku. Krivnja tome je nedostatak stručnog osoblja koji bi bili educirani i senzibilirani u podršci tim osobama. Smatra se da se nasilje nad osobama sa invaliditetom pojavljuje kao psihološko, financijsko, seksualno, tjelesno te zanemarivanje i manipulacija farmakološkim sredstvima i sl.

            Osobe sa invaliditetom su ranjive na temelju vječne ovisnosti o drugima te uvjerenju da moraju zadovoljiti drugima kako bi se uklopili u drštvene norme. Nameće im se pasivno ponašanje i žive u strahu od institucionalnog smještaja, stoga prihvaćaju nasilno ponašanje prema njima kao uobičajeno i dolazi do poimanja da su slabi i bezvrijedni. Neke od dodatnih problematika je poimanje sa izolacijom, nedostatka znanja i senzibilizaciji nasilju te nemogučnost spoznavanja potencijalne situacije nasilja i izbjegavanje takve situacije.

            Nedostatak osoba specijaliziranih u pomaganju osoba sa invaliditetom je zastrašujuća i makar postoje zakoni koji bi ih trebali štititi od takvih situacija, oni se često ne sprovode što dovodi do čestih psihičkih problema kojima se oni ne mogu sami pomoći. Bitno je napomenuti da dok stradaju i muške i ženske osobe, ženske osobe trpe veće nasilje na temelju tjelesnog i seksualnog zlostavljanja. U svojoj ne mogućnosti da si pomognu one su često izložene konstantnom zlostavljanju.

            U istraživanju stručnjaka dokazano je da se nasilje nad osobama sa invaliditetom prepoznaju kao nasilje u obitelji i od strane stručnjaka. Pod tim oblicima nasilja najčešće spadaju fizički napadi i kažnjavanje, verbalno zlostavljanje, isključivanje iz aktivnosti te različite vrste diskirminacije. U istraživanju, u i van Hrvatske, pokazuje da osobe sa invaliditetom uglavnom doživljavaju psihičko, tjelesno i seksualno nasilje. Rezultati istraživanja u kojem je sudjelovalo 200 žena s invaliditetom pokazuju da ih je 67 % doživjelo tjelesno nasilje, a 53 % seksualno nasilje. Rezultati istraživanja, u kojem je sudjelovalo 275 muškaraca s invaliditetom pokazuju da ih je 65 % doživjelo tjelesno nasilje, a 24 % seksualno nasilje. Prema navedenom izvješću nasilje se događalo najčešće u vlastitom domu (41 %), dok su počinitelji nasilja najčešće članovi obitelji (25 %), zaposlenici socijalne skrbi (25 %), susjedi, prijatelji, volonteri i druge stručne osobe (12 %) te zdravstveni djelatnici (3 %). Slične rezultate pruža i drugo istraživanje prema kojem je najčešće doživljeno verbalno nasilje i krađa (47 %), zanemarivanje (43 % ), loša skrb (35 %), iznude (25 %), fizičko (16 % ) i seksualno nasilje (14 %).

            Nasilje nad osobama s invaliditetom je društveni problem koji postaje sve aktualniji. Na temelju dolje navedenog članka vidi se da ova vrsta nasilja pojavljuje u svim oblicima i da su počinjene od različitih osoba. Teško ih je prepoznati radi mnogih faktora te radi nedostatka informacija osoba s invaliditetom o njihovim pravima i načinima njihova ostvarivanja, ali i nedostatak informacija široj zajednici o sposobnostima osoba s invaliditetom koja dovode do predrasuda i stereotipa, pa čak i nasilja, te nedovoljna educiranost stručnjaka. Što Vi mislite o tome kako bi se trebalo postupati sa osobama sa invaliditetom te kako bi im se trebalo pomoći? Smatrate da nedostatak stručnjaka za osobe sa invaliditetom stvara veliki problem?


Više o ovoj temi u članku na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=230856

Obilježja nasilja među vršnjacima

       Odabrao sam ovu temu jer smatram da zlostavljanje među djecom je veliki problem koji se pojavljuje u školama. Zlostavljanje je uvijek prisutno kada je mladež u pitanju i dok ne pogađa sve, pojedinci koji su na nišanu drugima radi nekih svojih kvaliteta ili mana, mogu nastradati i biti oštećeni za ostatak života. Neke od posljedica zlostavljanja koje se mogu pojaviti su depresija, anksioznost, problemi sa snom i prehranom, zdravljem te loši uspjeh u školi i gubitak sposobnosti za socijalnom interakcijom sa drugom djecom i starijim osobama.

        Dijete je zlostavljano kada je učestalo i trajno izloženo negativnim postupcima od strane jednoga ili više djece. U okviru definicije ističu se tri bitna elementa: trajanje, negativni postupci i neravnopravan odnos snaga. Iako se pojedinačni slučaj ozbiljnijeg nasilja može smatrati nasilništvom, uglavnom se naglašava trajnost i ponavljanje negativnih postupaka. Pod negativnim postupcima podrazumijeva se djelovanje pojedinca kada on namjerno zadaje ili nastoji zadati ozljedu ili bilo kakvu neugodnost drugom pojedincu. Dijete koje je izloženo nasilju teško se brani i donekle je bespomoćno u odnosu prema onome tko se nasilno ponaša. Nasilnici se uvijek djele po stupnju agresivnosti kojom napadaju svoje žrtve, i dok neki su skloni fizičkom nasilju, drugi se privrgavaju verbalnom nasilju - koje je u večini slučajeva popraćeno sa fizičkim nasiljem. Uz verbalno nasilje može ići širenje glasina, vrijeđanje određenih aspekata žrtve, konstantno zadirkivanje, omalovažanje itd. Uz ove oblike nasilja možemo povezati da postoje podvrste nasilja koja bi bila emocionalno nasilje kojim se služi kako bi se izoliralo jedno dijete iz društa, kulturalno koje se fokusira na omalovažavanje na temelju rase, religije i kulture iz kojega dijete potjeće te ekonomsko koje je krađa novaca ili iznuđivanje novaca od žrtve. Također možemo svrstati vršnjačko nasilje pod „seksualnim nasiljem“ i nasilje nad djecom sa posebnim potrebama. Kod seksualnog nasilja spada neželjeni kontakt od strane napadača i uvrijedljivi komentari koji se fokusiraju na spol i seksualnost. Bitno je za reći da djeca koja imaju posebne potrebe su puno više izložene nasilju od ostale djece. Tu se uklapa izrugivanje, fizički napadi, prisila i prijetnje djetetu sa invaliditetom.

            Indetifikacija nasilja je potrebna kako bi se moglo pomoći dijeci koje su žrtve zlostavljanja, no veliki je problem prepoznati to nasilje u smislu igre ili nečega ozbiljnijeg. Također je bitno pripaziti kako to utjeće na žrtvu, neće svako dijete jednako podnijeti zlostavljanje. Neka osoba može biti povrijeđena zadirkivanjem na neku temu na koju je ona visoko osjetljiva, ali istovremeno se ta ista osoba ne mora osjećati povrijeđeno ako je doživjela blagi fizički napad. Kako bi se moglo prepoznati zlostavljanje bitno je pripaziti tri stvari:  1. Oblik nasilnog ponašanja npr. blago zadirkivanje nasuprot tjelesnom napadu; 2. Trajanje nasilja, odnosno traje li kraće ili duže razdoblje; 3. Frekvencija nasilnog ponašanja npr. događa li se dnevno, tjedno ili manje često. Manje ozbiljno nasilje obuhvaća povremeno zadirkivanje, nazivanje imenima i isključivanje iz društva. Dok je neugodno nema dugotrajne efekte, ali može eskalirati u ozbiljne oblike nasilja kao što su fizički obračun i slično. Srednje ozbiljno nasilje je kada je dijete žrtva nasilja kroz jedan period sa verbalnim zlostavljanjem i umjerenim fizičkim napadima kao što su guranje ili udaranje. Teški oblici nasilja su kada je zlostavljanje posebno okrutno i učestalo (svaki dan), provodi se kroz jako dugi period i snosi teške posljedice za žrtvu. Dolazi do ozbiljnih fizičkih napada, verbalno omalovažavanje i kompletno isključenje iz društa.

            Bitno je znati da postoji četiri karakteristična profila koja se mogu razlikovati u okviru vršnjačkog nasilja: djeca koja su izložena nasilju, djeca koja se nasilno ponašaju, djeca koja doživljavaju nasilje, ali ga i sami čine te djeca koja ni na koji način ne sudjeluju u vršnjačkom nasilju.

Počinitelji nasilja imaju lošije psihosocijalno funkcioniranje u odnosu na ostalu djecu u razredu, te imaju poteškoće u prilagodi na školu, nastavnici im pružaju manje potpore i smatraju da je teško raditi raditi sa njima. Utvrđeno je da djeca koja pri zlostavljanju koriste verbalne oblike nasilja posjeduju više kognitivnih sposobnosti na odnosu djece koja ni na jedan način ne sudjeluju u nasilnom ponašanju, dok ona djeca koja se koriste tjelesnim zlostavljanjem imaju niže kognitivne sposobnosti od one djece koja nisu dio nasilnog ponašanja. Počinitelje nasilja karakterizira nedostatak razumijevanja za ono što im je rečeno, lošija prosudba, selektivno pamćenje, sumnjičavost, nekreativnost, kompulzivna potreba da kontroliraju druge. Smatraju da će postići uspjeh pomoću svoje agresije i nisu osjetljivi na nanošenje boli i patnje. Informacije o svojim žrtvama procesiraju na rigidan i automatski način. Izbor žrtve opravdavaju provokacijom od strane žrtve ili jednostavno zato što ne vole osobu koju biraju za žrtvu. Počinitelji nasilja su u odnosu na ostale sudionike vršnjačkog nasilja emocionalno nezreliji, teže im je uspostaviti i održati intimni odnos, manje su empatični, imaju česte promjene raspoloženja, nedosljedni su, lako se razljute, impulzivniji su i nemaju osjećaj krivnje ili grižnje savjesti. Depresivni simptomi i suicidalne misli učestaliji su kod djece koja su kategorizirana kao počinitelji nasilja u odnosu na ostalu djecu.

Djecu koja doživljavaju nasilje, u usporedbi s ostalom djecom, karakterizira depresivnost, anksioznost, nesigurnost i sklonost samoubojstvu. Imaju nisko samopouzdanje i samopoštovanje, introvertirane su, neasertivne, pasivne, submisivne osobe, a javlja se i tendencija da sebe okrivljuju za poteškoće. Njihove socijalne vještine lošije su u odnosu na ostalu djecu. Osjećaju se usamljenije i manje sretno u školi te imaju manje dobrih prijatelja. Žrtve su uglavnom u jednakoj mjeri i dječaci i djevojčice, a u tjelesnom izgledu uočava se krhka građa i niži rast.

Kada pričamo o vršnjačkom nasilju bitno je spomenuti da sudjeluju oba spola. Dok dječaci su više učestali sudionici u  nasilju od djevojčica, u izloženosti žrtve u nasilju od strance dječaka i djevojčica je podjednaka. I dok je fizičko nasilje učestalo dok dječaka, djevojčice se više koriste verbalnim nasiljem i isključenjem žrtve iz društva. Također postoji veća vjerojatnost da će djevojčice biti žrtve dječaka i djevojčica, dok su dječaci predominantno žrtve zlostavljanja sa strane vlastitoga spola.

Smatra sa da je glavni čimbenik za agresivnim ponašanjem djeteta intenzivno kažnjavanje od strane roditelja i restriktivne odgojne mjere pokazale su se kao čimbenici rizika za agresivno ponašanje djece već u razdoblju ranog djetinjstva. U istraživanju provedenom u Italiji ispitivana je povezanost između stila roditeljstva i odnosa djece s drugim učenicima u školi. Utvrđeno je da djeca koja se nasilno ponašaju imaju roditelje koji su autoritarni, nesuportivni te skloni kažnjavanju svoje djece u odnosu na roditelje djece koji ni na koji način ne sudjeluju u nasilnom ponašanju. Popustljivo ponašanje roditelja također je povezano s agresivnošću kod djece.

Vršnjačko nasilje predstavlja veliki problem i uvijek će biti prisutno. Važno je da ga prepoznamo i pokušamo pomoći žrtvama na vrijeme, dok onima koji vrše nasilje objasnimo da ono što čine je loše. Koji je Vaš stav o nasilju među vršnjacima i što smatrate da bi se trebalo poduzeti u vezi toga? 

Više o temi na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=112007