Saturday, June 24, 2017

STRATEGIJE UČENJA I SUOČAVANJA S NEUSPJEHOM


Osvrt na članak "MOTIVACIJA I STRATEGIJE SAMOREGULACIJE UČENJA TEORIJA, MJERENJE I PRIMJENA“, autora dr. Sc. Darka Lončarića, godina 2014. (link na kraju sažetka). Točnije ću se usmjeriti na drugo poglavlje u kojem se obrađuje tema „Strategija učenja i suočavanja s neuspjehom“. Ova tema mi se činila zanimljiva iz razloga da mnogo učenika nema neki određeni način učenja te se često ne mogu suočit sa problemima koji proizlaze iz ostvarenog neuspjeha.

                Autor nas uvodi u poglavlje sa kratkim uvodom o bitnosti strategija učenja te njihovoj primjeni, te nas usmjerava prema dvije vrste strategije učenja po Pintrichu (2004):
                - samoregulacijska perspektiva motivacije,
                - učenja i perspektive usmjerene na pristupe učenju.
Tu se navode razlike perspektiva u konceptima, Teorijskim i metodološkim razlika te i geografskim razlikama (napomenuto je je da prvu češće koriste u istraživanjima u Americi, dok se druga više rabi u Europi i Australiji). Autor se također osvrće na analiziranje formalnih i funkcionalnih oblika organizacije samoreguliranog učenja.

                U samoregulacijskoj motivaciji imamo kognitivne i metakognitivne strategije, u kojima svaka ima svoja teorije i principe te ih dijelimo po autorima. Kod kognitivnih strategija se najviše istiće opis ponavljanja, organizacija i elaboracija koje se usko povezane sa učenjem i ostvarivanjem školskog uspjeha. Kod kognitivnih strategija se istiće na važnost razumjevanja gradiva koje se ući, te povezivanje sa prethodnim znanjem kako bi se ostvarila veza i olakšalo pamćenje novog gradiva (strategija elaboracija i organizacije). Time se ostvaruje lakša integracija i stvaranje poveznica između starog i novog gradiva. U metakognitivnim strategijama samoregulacije se dodaju novi aspekti kod reguliranja učenja, a ono se dijeli na dva aspekta znanja o kogniciji i samoregulaciji kognicije. U ovoj se strategiji najčešće rabi planiranje, nadgledanje i regulacija kognitivnih aktivnosti te njihove uporabe kod učenika u stvarnoj okolini. Na kraju autor napominje postojanje još jedne strategije koja se naziva strategija upravljanja, i u toj strategiji se osvrće na radnu okolinu, osobe koje utjeću na učenje i vrijeme učenja.

                Drugi sastavni dio strategija učenja jest kolko truda ulažu učenici tokom usvajanja novog gradiva ili ostvarivanja nove vještine te kolko se osobno ulažu u to. Stoga možemo pristup učenju dijeliti na duboki, površinski i strateški tip učenja. U dubokom pristupu učenja možemo zaključit da se učenik u potpunosti posvećuje određenom predmetu kako bi ga u potpunosti usvojio te mogao rabiti. U površinskom učenju se govori o sticanju znanju radi ostvarivanja zahtjeva neke važne osobe te radi vanjske evaluacije. U ovom pristupu se ne ostvaruje neka povezanost sa gradivom i interes za nju već se ući isključivo radi koristi. Posljednje imamo imamo strateški pristup u kojem se učenik primarno fokusira na školski sadržaj i sustav porcjene znanja. Oni se usmjeravaju na ostvarivanje što veči uspjeh te će rabiti i duboki i površinski pristup kako bi ostvarili svoj cilj. U istraživanja se istiće da učenici koji rabe dubok pristup će lakše i bolje ostvariti svoj cilj od onih koji se uče površinskim pristupom te tako postižu nižu kvalitetu ishoda.

                U drugom djelu poglavlja autor nam govori o strategijama suočavanja u kojima se govori o poteškoćama koje se javljaju pri ostvarivanju cilja, te spominje kako postoji i manji broj istraživanja koje se usmjerava na suočavanje sa modelima samoregulacije. Autor nam time želi reći kako radi toga ne posjedujemo puno saznanja o tome kako se ljudi nose s poteškoćama tijekom ostvarivanja cilja i kako ono može utjecati na ostvarenje cilja. Ciljevi su veoma važni dijelovi procesa samoregulacije i tijekom procesa ostvarivanja cilja naletimo na prepreke i iskušenja. Ljudi večinom pokušavaju pronaći kompromise i stvoriti balans između cilja i trenutnih poriva, time utjeću na predanost ostvarivanja cilja. Te se govori o stresnim situacijama koje se pojave uz prepreke i ustrajanosti pojednica da ostvari taj cilj. Iz toga razloga postoji nekoliko pristupa stresu koji nam omogućuju daljnje djelovanje u ostvarivanju cilja nakon suočavanja sa preprekom:
      1.       Tradicionalni pristup stresu i suočavanju bili su u središtu povelikog broja istraživanja, što je razumljivo kako se stres pojavljuje u svakom aspektu života, od posla i škole do obitelji i poznanstva koja mogu utjecati na mentalno i fizičko stanje pojedinca. Suočavanje ima važnu ulogu za dobrobit pojedinca kako bi se mogao suočiti sa preprekama i negativnim događajima. U istraživanjima se navodi kako suočavanje uključuje stalne kognitivne napore i napore u ponašanju kako bi mogli svladati, smanjiti ili podnijeti vanjske i unutarnje porive koji se smatraju opterećujućim ili nisu na dohvat resursima pojedinca.
      2.       Proaktivno suočavanje govori o suočavanju prije dolaska do prepreke i stresa kako bi se posljedice smanjile ili spriječile te omogučile daljni nastavak rada pojedinca. Autor navodi Schwarzera (2000) koji navodi da postoji četiri oblika suočavanja: reaktivno suočavanje, anticipirano suočavanje, preventivno suočavanje i proaktivno suočavanje. Reaktivno suočavanje nam govori o suočavanju nakom stresne situacije kako bi smanjili njezin utjecaj ili kompenzirali gubitak ili nanešenu štetu. Anticipirano suočavanje govori o suočavanju sa problemom koji se ne može izbjeći te da ulaganjem većeg truda, dobivanjem pomoći ili ulaganjem drugih resursa možemo riješiti prepreku. Preventino suočavanje govori kako kroz dugotrajnu pripremu možemo utjecati na jačinu prepreke i njezinog stresa, prije nego što uopće dođe do nje. Te posljednje imamo proaktivno suočavanje koji omogućuju lakše ostvarenje izazovnih ciljeva i potiću osobni rast.
      3.       Socijalna podrška je kada se pojedinac okreće socijalnim mrežama kao izvor podrške. Mreže socijalne podrške mogu služiti kao zaštitni čimbenik u procesu suočavanja ili mogu izravno poboljšati dobrobit pojedinca. Postoji razlika između uobičajenih društvenih resursa i mobilizacije podrške u određenim krugovima koje predstavljaju specifične strategije suočavanja. Navodi se kako suočavanje i socijalna podrška mogu posjedovat zajedničke funkcije koje mogu imati : instrumentalne (konkretna pomoć), percetivnu (drugačije sagledavanje situacije), emocionalne (ublaživanje negativnih emocija) i informacijsku podršku koje pomažu pojedincu u sagledavanju bitnih aspekata stresne situacije. Socijalna podrška se izričito pojavljuje kada pojedniac traži pomoć od socijalnih krugova.
      4.       Motivacijske strategije suočavanja govori o nekoliko različitih strategija koje se naizmjence nazivaju motivacijskim strategijama suočavanja. Ove strategije ukljućuju samohendikepiranje, samoafirmaciju, atribucijski stil, obrambeni pesimizam i dezidentifikaciju. Naglašava se da su te strategije naučena ponašanja te ih pojedinac može izmjenivat i učit nove strategije. One su usmjerene na kognitivne procjene i specifične zahtjevne situacije, koje opisuju pristup stresu i suočavanju. Ove strategije više govore o ličnosti pojedinca te kako se njima služi u dugom vremenskom periodu i različitim situacijama.

Članak je zanimljiv za čitati i upotrijebit u svakodnevnim situacijama, jer nam detaljno opsiuje specifične situacije u kojima se pojedinac može nać i kako se suočit sa svakodnevnim stresnim zadacima koje trebamo rješavati. Autor potkrepljuje sve informacije sa prijašnjim istraživanjima i navodi bitne stvari koje su se možda izostavila kod tih istraživanja.
Pitanja:
Na koji način se vi učite, te prepoznajete li pod koju strategija učenja to spada?
Kako se suočavate sa problemima, prepoznajete li sebe u kojoj od navedenih strategija?
Imate li možda koji primjer koji bi mogli navesti vezani uz ovu temu a da nije navedeno u sažetku?

Hvala na čitanju!
Referenca: Lončarić, D. (2014). Motivacija i strategije samoregulacije učenja: teorija, mjerenje i primjena. Rijeka: Učiteljski fakultet u Rijeci. Poglavlje 2: STRATEGIJE UČENJA I SUOČAVANJA S NEUSPJEHOM
Članak: „Motivacija i strategija samoregulacije učenja: Teorija, mjerenje i primjena“, 2014.
Autor: dr. sc. Darko Lončarić

20 comments:

  1. Smatram da u samoregulativnom ucenju lezi buducnost obrazovanja. Jako zanimljiv clanak!

    ReplyDelete
  2. Kod učenja najviše se fokusiram i koristim kongitivne strategije učenja, najviše učim kroz ponavljanje i organiziranje gradiva. Kod suočavanja sa problemimam uvijek koristim tehniku rješavanja problema. Kada se nađem pod stresom zbog nekog problema, uvijek pokušavam naći najbolje moguće rješenje da riješim.

    ReplyDelete
  3. Kada učim uglavno se koristim kognitivnim strategijama učenja, uglavnom pokušavam povezivati gradivo, ponavljam u više navrata i prije samog učenja organiziram gradivo. Što se tiče suočavanja sa neuspjehom uglavnom se koristim strategijama emocionalne socijalne podrške zato što mi je lakše kada se nekome povjerim te na rješavanje problema.

    ReplyDelete
  4. Pri učenju, najčešće se koristim kognitivnim strategijama učenja, jer najbolje učim ponavljanjem gradiva i povezivanjem.

    ReplyDelete
  5. Jako zanimljiva tema. Kada učim koristim kognitivne strategije učenja i pokušavam koristiti duboki pristup učenju ali to uglavnom ovisi o tipu gradiva koje moram naučit. stoga nekad znam koristiti i površinski pristup. Zanimljiv mi je dio u ovom članku o suočavanju sa stresom. Nažalost ja sam se pronašla u ovom zadnjem dijelu.

    ReplyDelete
  6. I ja koristim kognitivne strategije, nekako mi je najlakše kroz ponavljanje i organizaciju. A što se tiče suočavanja sa problemom najčešće gledam kako mogu to riješit, no mislim i da se nažalost mogu pronaći i u obrambenom pesimizmu.

    ReplyDelete
  7. Kada učim najčešće se koristim kognitivnim strategijeme jer najlakše učim ponavljajući, ali isto tako pokušavam što više povezivati gradivo s onim što već otprije znam.

    ReplyDelete
  8. dok učim nešto što me uistinu zanima koristim kognitivu strategiju učenja.sto se tiče suočavanja s nuspjehom kod mene prevladava motivacijska strategija suočavanja s nespjehom.

    ReplyDelete
  9. Kada učim najčešće se koristim kognitivnim strategijama. Ponavljam gradivo kako bi utvrdila svoje znanje i ustanovila što moram dodatno ponoviti i u koji dio gradiva trebam uložiti više vremena.

    ReplyDelete
  10. Ja imam više metoda učenja, od prepisivanja, podebljavanja najbitnijeg, učenja na glas, ispitivanja same sebe il da me netko drugi ispituje i slično.

    ReplyDelete
  11. Kada učim najčešće se koristim kognitivnim strategijama te uglavnom pokušavam povezati gradivo, ponavljam u više navrata, a često se koristim i mnemotehnikama...

    ReplyDelete
  12. Također se pri učenju koristim kognitivnom strategijom jer mi je na taj način lakše povezivati naučeno te to isto ponavljati.

    ReplyDelete
  13. Pri učenju služim se kognitivnim strategijama, te najčešće nažalost učim površinski, jer ponekad nemam motivacije, a pogotovo nemam vremena, učiti dubinski. Sa stresom i poteškoćama snalazim se ovisi o vrsti stresa i o trenutnom raspoloženju. Ponekad ću zapeti za nešto i tvrdoglavo odlučiti naučiti nešto, a ponekad ću jednostavno odustati. Smatram da današnje školstvo traži površinsko i strateško učenje, a puno manje dubinsko, jer se djecu zatrpava različitim sadržajima i važna je samo projekcija gradiva, a ne njegovo razumijevanje.

    ReplyDelete
  14. Služim se kognitivnim strategijama učenja,ali također ovisi o zanimljivosti same teme, ali češće učim površinski. Šta se tiče suočavanaj sa stresom rekao bi da koristim proaktivno suočavanje tj. preventivno suočavanje, jer volim anticipirati mogući problem i pripremiti se unaprijed za njega.

    ReplyDelete
  15. Kod učenja najviše se služim kognitivnim strategijama učenja jer m je tako najlakše naučiti i povezivati novo gradivo s gradivom od prije.

    ReplyDelete
  16. Socijalna podrška je moja najčešća metoda suočavanja sa stresom/problemima. Pronalazim se i u ostalim metodama, ali najviše se za pomoć i utjehu volim obratiti sebi bliskim osobama.

    ReplyDelete
  17. Kada učim,najviše se služim kognitivnim strategijama jer mi je tako najlakše zapamtiti gradivo i povezati nešto novo s nečim odprije.Ponekad u svrhu boljeg zapamćivanja gradiva podcrtavam određene bitnije stvari.

    ReplyDelete
  18. Ja najčešće prvo pišem skriptu, pa tu istu podcrtavam, pa čitam naglas ili si slažem neke pričice i sl. Što se tiče strategija učenja, zavisi o predmetu i mojoj volji. Za neke predmete dubinski učim, za neke površinski, a neke strateški.
    Nekad se suprotstavim svojim problemima, a nekad ih sam pustim. Nekad me „pojedu“ iznutra, a nekad si uspijem okrenut priču u glavi na pozitivno pa sam super, zavisi kako kada.

    ReplyDelete
  19. Prilikom učenja najviše se služim kognitivnim strategijama jer tako nekako najbolje vidim koji dio gradiva nisam dobro usvojila i trebam poraditi na njemu.
    Kada su u pitanju problemi, osoba sam koja će ih pokušati riješti odmah...čim prije i to "head on". Ne volim ništa puštati za kasnije i razgovarati ću o tom problemu satim ako treba ali neću pusiti da me izjeda ili da mi preuzme kontrolu nad životom.

    ReplyDelete
  20. Moram priznati da nekako uvijek učim ono što želim učiti, bez obzira na školu ili gradio koje bih 'morala' usvojiti. Tako da mislim da sam na neki način sklona samoreguliranom učenju, a što se tiče gradiva koje mi obrazovni sustav propisuje, tu koristim sve moguće metode uštede vremena te koristim strateški tip učenja.
    Kod suočavanja sa stresom koristim proaktivno suočavanje.

    ReplyDelete