Osvrt na članak "MOTIVACIJA I STRATEGIJE
SAMOREGULACIJE UČENJA TEORIJA, MJERENJE I PRIMJENA“,
autora dr. Sc. Darka Lončarića, godina 2014. (link na kraju sažetka). Točnije ću se usmjeriti
na drugo poglavlje u kojem se obrađuje tema „Strategija učenja i suočavanja s
neuspjehom“. Ova tema mi se činila zanimljiva iz razloga da mnogo učenika nema
neki određeni način učenja te se često ne mogu suočit sa problemima koji proizlaze
iz ostvarenog neuspjeha.
Autor nas uvodi u poglavlje sa
kratkim uvodom o bitnosti strategija učenja te njihovoj primjeni, te nas
usmjerava prema dvije vrste strategije učenja po Pintrichu (2004):
- samoregulacijska perspektiva motivacije,
- učenja i perspektive usmjerene na pristupe učenju.
Tu se navode razlike
perspektiva u konceptima, Teorijskim i metodološkim razlika te i geografskim
razlikama (napomenuto je je da prvu češće koriste u istraživanjima u Americi,
dok se druga više rabi u Europi i Australiji). Autor se također osvrće na
analiziranje formalnih i funkcionalnih oblika organizacije samoreguliranog
učenja.
U samoregulacijskoj motivaciji imamo kognitivne i metakognitivne strategije, u kojima svaka ima svoja
teorije i principe te ih dijelimo po autorima. Kod kognitivnih strategija se najviše istiće opis ponavljanja,
organizacija i elaboracija koje se usko povezane sa učenjem i ostvarivanjem
školskog uspjeha. Kod kognitivnih strategija se istiće na važnost razumjevanja gradiva
koje se ući, te povezivanje sa prethodnim znanjem kako bi se ostvarila veza i
olakšalo pamćenje novog gradiva (strategija elaboracija i organizacije). Time
se ostvaruje lakša integracija i stvaranje poveznica između starog i novog
gradiva. U metakognitivnim strategijama
samoregulacije se dodaju novi aspekti kod reguliranja učenja, a ono se dijeli
na dva aspekta znanja o kogniciji i samoregulaciji kognicije. U ovoj se
strategiji najčešće rabi planiranje, nadgledanje i regulacija kognitivnih
aktivnosti te njihove uporabe kod učenika u stvarnoj okolini. Na kraju autor
napominje postojanje još jedne strategije koja se naziva strategija
upravljanja, i u toj strategiji se osvrće na radnu okolinu, osobe koje utjeću
na učenje i vrijeme učenja.
Drugi sastavni dio strategija
učenja jest kolko truda ulažu učenici tokom usvajanja novog gradiva ili
ostvarivanja nove vještine te kolko se osobno ulažu u to. Stoga možemo pristup
učenju dijeliti na duboki, površinski i strateški tip učenja. U dubokom pristupu učenja možemo zaključit da
se učenik u potpunosti posvećuje određenom predmetu kako bi ga u potpunosti
usvojio te mogao rabiti. U površinskom učenju se govori o sticanju znanju radi
ostvarivanja zahtjeva neke važne osobe te radi vanjske evaluacije. U ovom
pristupu se ne ostvaruje neka povezanost sa gradivom i interes za nju već se
ući isključivo radi koristi. Posljednje imamo imamo strateški pristup u kojem
se učenik primarno fokusira na školski sadržaj i sustav porcjene znanja. Oni se
usmjeravaju na ostvarivanje što veči uspjeh te će rabiti i duboki i površinski
pristup kako bi ostvarili svoj cilj. U istraživanja se istiće da učenici koji
rabe dubok pristup će lakše i bolje ostvariti svoj cilj od onih koji se uče
površinskim pristupom te tako postižu nižu kvalitetu ishoda.
U drugom djelu poglavlja autor
nam govori o strategijama suočavanja
u kojima se govori o poteškoćama koje se javljaju pri ostvarivanju cilja, te
spominje kako postoji i manji broj istraživanja koje se usmjerava na suočavanje
sa modelima samoregulacije. Autor nam time želi reći kako radi toga ne
posjedujemo puno saznanja o tome kako se ljudi nose s poteškoćama tijekom
ostvarivanja cilja i kako ono može utjecati na ostvarenje cilja. Ciljevi su
veoma važni dijelovi procesa samoregulacije i tijekom procesa ostvarivanja
cilja naletimo na prepreke i iskušenja. Ljudi večinom pokušavaju pronaći
kompromise i stvoriti balans između cilja i trenutnih poriva, time utjeću na
predanost ostvarivanja cilja. Te se govori o stresnim situacijama koje se
pojave uz prepreke i ustrajanosti pojednica da ostvari taj cilj. Iz toga
razloga postoji nekoliko pristupa stresu koji nam omogućuju daljnje djelovanje
u ostvarivanju cilja nakon suočavanja sa preprekom:
1. Tradicionalni pristup stresu
i suočavanju bili su u središtu povelikog broja
istraživanja, što je razumljivo kako se stres pojavljuje u svakom aspektu
života, od posla i škole do obitelji i poznanstva koja mogu utjecati na
mentalno i fizičko stanje pojedinca. Suočavanje ima važnu ulogu za dobrobit
pojedinca kako bi se mogao suočiti sa preprekama i negativnim događajima. U
istraživanjima se navodi kako suočavanje uključuje stalne kognitivne napore i
napore u ponašanju kako bi mogli svladati, smanjiti ili podnijeti vanjske i
unutarnje porive koji se smatraju opterećujućim ili nisu na dohvat resursima
pojedinca.
2. Proaktivno suočavanje govori o suočavanju prije dolaska do prepreke i stresa kako bi se
posljedice smanjile ili spriječile te omogučile daljni nastavak rada pojedinca.
Autor navodi Schwarzera (2000) koji navodi da postoji četiri oblika suočavanja:
reaktivno suočavanje, anticipirano suočavanje, preventivno suočavanje i
proaktivno suočavanje. Reaktivno
suočavanje nam govori o suočavanju nakom stresne situacije kako bi smanjili
njezin utjecaj ili kompenzirali gubitak ili nanešenu štetu. Anticipirano suočavanje govori o
suočavanju sa problemom koji se ne može izbjeći te da ulaganjem većeg truda,
dobivanjem pomoći ili ulaganjem drugih resursa možemo riješiti prepreku. Preventino suočavanje govori kako kroz
dugotrajnu pripremu možemo utjecati na jačinu prepreke i njezinog stresa, prije
nego što uopće dođe do nje. Te posljednje imamo proaktivno suočavanje koji omogućuju lakše ostvarenje izazovnih
ciljeva i potiću osobni rast.
3. Socijalna podrška je kada se pojedinac okreće socijalnim mrežama kao izvor podrške. Mreže
socijalne podrške mogu služiti kao zaštitni čimbenik u procesu suočavanja ili
mogu izravno poboljšati dobrobit pojedinca. Postoji razlika između uobičajenih
društvenih resursa i mobilizacije podrške u određenim krugovima koje
predstavljaju specifične strategije suočavanja. Navodi se kako suočavanje i
socijalna podrška mogu posjedovat zajedničke funkcije koje mogu imati : instrumentalne (konkretna pomoć), percetivnu (drugačije sagledavanje
situacije), emocionalne (ublaživanje
negativnih emocija) i informacijsku
podršku koje pomažu pojedincu u sagledavanju bitnih aspekata stresne
situacije. Socijalna podrška se izričito pojavljuje kada pojedniac traži pomoć
od socijalnih krugova.
4. Motivacijske strategije suočavanja
govori o nekoliko različitih strategija koje se
naizmjence nazivaju motivacijskim strategijama suočavanja. Ove strategije
ukljućuju samohendikepiranje, samoafirmaciju, atribucijski stil, obrambeni
pesimizam i dezidentifikaciju.
Naglašava se da su te strategije naučena ponašanja te ih pojedinac može
izmjenivat i učit nove strategije. One su usmjerene na kognitivne procjene i
specifične zahtjevne situacije, koje opisuju pristup stresu i suočavanju. Ove
strategije više govore o ličnosti pojedinca te kako se njima služi u dugom
vremenskom periodu i različitim situacijama.
Članak
je zanimljiv za čitati i upotrijebit u svakodnevnim situacijama, jer nam
detaljno opsiuje specifične situacije u kojima se pojedinac može nać i kako se
suočit sa svakodnevnim stresnim zadacima koje trebamo rješavati. Autor
potkrepljuje sve informacije sa prijašnjim istraživanjima i navodi bitne stvari
koje su se možda izostavila kod tih istraživanja.
Pitanja:
Na koji način
se vi učite, te prepoznajete li pod koju strategija učenja to spada?
Kako se
suočavate sa problemima, prepoznajete li sebe u kojoj od navedenih strategija?
Imate li možda
koji primjer koji bi mogli navesti vezani uz ovu temu a da nije navedeno u
sažetku?
Hvala na čitanju!
Referenca: Lončarić, D. (2014). Motivacija i strategije samoregulacije učenja: teorija, mjerenje i primjena. Rijeka: Učiteljski fakultet u Rijeci. Poglavlje 2: STRATEGIJE UČENJA I SUOČAVANJA S NEUSPJEHOM
Članak: „Motivacija i
strategija samoregulacije učenja: Teorija, mjerenje i primjena“, 2014.
Autor: dr. sc. Darko Lončarić
