Nasilje nad osobama sa invaliditetom
se pojavljuje u mnogim suvremenim društvima te često nisu predmet za to
određenih služba (zdravstvo, socijalna skrb, policija, škole itd.) koje bi
trebale isticati problematiku tog čina ili jednostavno nije prepoznata kako bi
mogla pružati pomoć ili podršku. Krivnja tome je nedostatak stručnog osoblja
koji bi bili educirani i senzibilirani u podršci tim osobama. Smatra se da se nasilje
nad osobama sa invaliditetom pojavljuje kao psihološko, financijsko, seksualno,
tjelesno te zanemarivanje i manipulacija farmakološkim sredstvima i sl.
Osobe sa invaliditetom su ranjive na
temelju vječne ovisnosti o drugima te uvjerenju da moraju zadovoljiti drugima
kako bi se uklopili u drštvene norme. Nameće im se pasivno ponašanje i žive u
strahu od institucionalnog smještaja, stoga prihvaćaju nasilno ponašanje prema
njima kao uobičajeno i dolazi do poimanja da su slabi i bezvrijedni. Neke od
dodatnih problematika je poimanje sa izolacijom, nedostatka znanja i
senzibilizaciji nasilju te nemogučnost spoznavanja potencijalne situacije nasilja
i izbjegavanje takve situacije.
Nedostatak osoba specijaliziranih u
pomaganju osoba sa invaliditetom je zastrašujuća i makar postoje zakoni koji bi
ih trebali štititi od takvih situacija, oni se često ne sprovode što dovodi do
čestih psihičkih problema kojima se oni ne mogu sami pomoći. Bitno je
napomenuti da dok stradaju i muške i ženske osobe, ženske osobe trpe veće
nasilje na temelju tjelesnog i seksualnog zlostavljanja. U svojoj ne mogućnosti
da si pomognu one su često izložene konstantnom zlostavljanju.
U istraživanju stručnjaka dokazano
je da se nasilje nad osobama sa invaliditetom prepoznaju kao nasilje u obitelji
i od strane stručnjaka. Pod tim oblicima nasilja najčešće spadaju fizički
napadi i kažnjavanje, verbalno zlostavljanje, isključivanje iz aktivnosti te
različite vrste diskirminacije. U istraživanju, u i van Hrvatske, pokazuje da
osobe sa invaliditetom uglavnom doživljavaju psihičko, tjelesno i seksualno
nasilje. Rezultati istraživanja u kojem je sudjelovalo 200 žena s invaliditetom
pokazuju da ih je 67 % doživjelo tjelesno nasilje, a 53 % seksualno nasilje. Rezultati
istraživanja, u kojem je sudjelovalo 275 muškaraca s invaliditetom pokazuju da
ih je 65 % doživjelo tjelesno nasilje, a 24 % seksualno nasilje. Prema
navedenom izvješću nasilje se događalo najčešće u vlastitom domu (41 %), dok su
počinitelji nasilja najčešće članovi obitelji (25 %), zaposlenici socijalne
skrbi (25 %), susjedi, prijatelji, volonteri i druge stručne osobe (12 %) te
zdravstveni djelatnici (3 %). Slične rezultate pruža i drugo istraživanje prema
kojem je najčešće doživljeno verbalno nasilje i krađa (47 %), zanemarivanje (43
% ), loša skrb (35 %), iznude (25 %), fizičko (16 % ) i seksualno nasilje (14 %).
Nasilje nad osobama s invaliditetom
je društveni problem koji postaje sve aktualniji. Na temelju dolje navedenog
članka vidi se da ova vrsta nasilja pojavljuje u svim oblicima i da su
počinjene od različitih osoba. Teško ih je prepoznati radi mnogih faktora te
radi nedostatka informacija osoba s invaliditetom o njihovim pravima i načinima
njihova ostvarivanja, ali i nedostatak informacija široj zajednici o
sposobnostima osoba s invaliditetom koja dovode do predrasuda i stereotipa, pa
čak i nasilja, te nedovoljna educiranost stručnjaka. Što Vi mislite o tome kako
bi se trebalo postupati sa osobama sa invaliditetom te kako bi im se trebalo
pomoći? Smatrate da nedostatak stručnjaka za osobe sa invaliditetom stvara
veliki problem?
Više o ovoj temi u članku na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=230856
Više o ovoj temi u članku na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=230856
Smatram da bi na ljude sa invaliditetom trebali gledati kao ravnopravne članove društva te im suptilno pomagat kad se za to ukaže prilika.
ReplyDeleteSlažem se hvala na komentaru
DeleteOsobe sa invaliditetom se ne trebaju izdvajati od ostatka zajednice. Ako imaju fizički nedostatak, ne znači da su psihički manje sposobni. Trebalo bi se ponašati prema njima kao i prema svima ostalima te im pomagati bez da se osjećaju manje vrijednima kad je to potrebno.
ReplyDeleteU pravu si, hvala na komentaru!
DeleteU većini slučajeva, osobe s invaliditetom osjećaju se manje vrijednima jer su često odbacivana. Poznajem dijete koje je u invalidskim kolicima. Dječak je krenuo u peti razred, govori perfektno dva strana jezika i nadprosječno je inteligentno s obzirom na svoju dob. Nažalost nije najbolje prihvaćen u školi od strane drugih vršnjaka. Takvoj djeci treba pomći i pružiti ima potporu. Ona nisu manje vrijedna od djece uobičajenog razvoja. Smatram da se situacija po ovom pitanju poboljšala s obzirom na godine unazad, ali još puno moramo raditi na tome da djea s invaliditetom budu ravnopravna s ostalom djecom.
ReplyDeleteProblem je u dijeci koja vidi dijete sa invaliditetom kao lako metu za zlostavljanje. To je veliki problem, hvala na komentaru.
DeleteDruštvo većinom odbacuje osobe sa invaliditetom. Smatraju ih manje vrijednima članovima društva, da su na "teret nama ostalima". Bitno je osvjestiti da su oni jednaki kao i mi. Osobno poznajem čovjeka koji usprkos svom invaliditetu ima posao,bavi se sportom i brine se normalno za djecu.
ReplyDeleteSituacija se mijenja kada to stavimo u perspektivu djece, koja se još obrazuju. Nasilje nad djecom sa invaliditetom je često ignorirano, te ta djeca često pate od problema sa samopoštovanjem i niskim ocjenama radi toga. Trebalo bi uvesti radionice u školu prvenstveno za učitelje, da nauče kako postupati u tim situacijama i da shvate da oni imaju drugačije potrebe od ostale djece.
Hvala na komentaru!
DeletePosebno velikim problemom smatram nedostatak stručnjaka za osobe s invaliditetom, a posebice u prostorijama škola. Svakom bi se učeniku trebala pružiti prilika da uči, a osobama s invaliditetom bi trebala osoba koja bi im mogla pojednostaviti gradivo te pomagati u svakodnevnim školskim zadatcima.
ReplyDeleteSmatram da bi se prema osobama s invaliditetom trebalo odnositi isto kao i prema svima ostalima, svi smo mi ljudi. No opet, profesori bi trebali malo veću pažnju posvetiti prema njima, pošto oni često imaju problema s shvaćanjem gradiva.
ReplyDeleteSvaka osoba u današnje vrijeme bi trebala imati dovoljno suosjećanja i empatije da prema ljudima sa određenim potrebama, a i svima ostalima, djeluje pravedno i odgovorno.
ReplyDeleteSmatram da je veliki problem nedostatak stručnjaka za osobe s invaliditetom jer im je potrebna stručna pomoć kako bi im se omogućio što kvalitetniji život.Također, smatram da su postotci osoba s invaliditetom koje su pretrpile neki oblik nasilja zabrinjavajući!
ReplyDeleteDruštvu treba neprestano ukazivati da razlike među ljudima ne smiju biti razlog za odbacivanje, a pogotovo ne za zlostavljanje. Postoji pogrešna perspektiva za bitne i osjetljive teme kao što su osobe s invaliditetom. Mislim da bi i mediji mogli pomoći u buđenju svijesti o takvim pitanjima i pružiti potrebnu potporu osobama s invaliditetom.
ReplyDeleteŽalosno je da se svakodnevno događaju tolike različitosti među nama te da dolazi do nasilja i zlostavljanja. Društvo je takvo da uvijek onog slabijeg od sebe ponizuje, smatra ga manje vrijednim. U današnje vrijeme pored tolikog broja medija dolazi i do tolikih razlika. Smatram da bi se puno više pažnje i vremena trebalo posvetiti upravo osoba s invaliditetom te njihovom ulogom u društvu. Zašto suditi osobu po vanjskom izgledu kada ne znaš kakav je njegov unutarnji izgled? Svi možemo svjedočiti tome koliko su osobe s bilo kakvim invaliditetom topla srca i kako će pružiti ruke svima. Zbog toga im i mi sami moramo biti podrška i prijatelji.
ReplyDeleteŽalosno je da smo u 21. stoljeću, a ljudi se još odnose prema invalidima s podsjmehom, nepoštovanjem i često ruganjem. To se posebno odnosi na djecu koja vide nešto što je drugačije, to ne shvaćaju i počnu se rugati. Na taj način povuku i druge za sobom i na kraju dijete s invaliditetom ostane samo, odbačeno i zanemareno. Mislim da je važno u školama imati asistente za osobe s invaliditetom, jer im zaista pomažu pri učenju, a mogu im pomoći i pri socijalizaciji.
ReplyDeleteOsobe s invaliditetom danas su često vrlo podcijenjene i često se prema njima ne odnosi na ispravan i human način. Mislim da je to jako žalosno jer se osobe ne smije podcijenjivati zbog fizičkog nedostatka. Sjetimo se samo brojnih vrhunskih olimpijaca koju su invalidi, sjetimo se koliko su nas neki od njih rasplakali svojim pričama... No tu dijelom smatram krive roditelje i učitelje koji su tu da djecu nauče poštivanju razlika i prosocijalnom ponašanju.
ReplyDeleteSlazem se s Paulom.
DeleteProfesori bi definitivno trebali veću pažnju posvetiti osobama sa invaliditetom ali na način da ne prikazuju tu osobu kao nekoga tko je pomilovan ili da je miljenik profesora. Smatram da bi dijete sa ivaliditetom trebalo biti gledano ko svako drugo dijete sve dok ne uočimo da im je teško sa određenim gradivom. Mislim da su ti nasilnici nad osoba sa invaliditetom večinom ljubomorni jer misle da je ta osoba profesorov miljenik.
ReplyDeleteSmatram da bi profesori trebali biti više educirani i sezibilizirani po pitanju djece s posebnim potrebama, ali isto tako nedostatak stručnjaka koji bi svakodnevno provodili vrijeme sa učiteljima i djecom da bi im olakšali učenje, praćenje nastave i ostale svakodnevne aktivnosti. Također, i djetetovi vršnjaci bi trebali biti upućeni u zdravstvene probleme kako bi se mogli sa njime odnositi na primjeren način, a ne ga zadirkivati i omalovažavati na račun njegovih zdravstvenih problema.
ReplyDeleteProblem je naravno u tome da se ta fizička osobina previše ističe od drugih sa negativnim konotacijama.
ReplyDeleteAli djeca, ljudi, su čoporne prirode, rade što i većina. Treba prestati isticati ljude s invaliditetom kao da su s neke druge planete, treba prestati raditi taj jaz. "Onaj u kolicima iz 4. A" treba postati "Marko iz 4. A". Kad bi se aktivnije dirigiralo situacije gdje dolazi do druženja, osoba koje se svi klone jer s njom 'nešto ne valja', postale bi 'osobe s kojom se svi druže i ne misle ništa loše, pa koliko loša može biti?' Ako ima lošu osobnost, tu ni Bog ne može pomoći.
U obitelji imam invalida i znam koja je razlika u ponašanju prema njemu u osnovnoj školi malog mjesta gdje se učiteljica potrudila objasniti djeci zašto točno on hoda kako hoda, i u srednjoj školi gdje su ga isticali kao "posebni slučaj prema kojem treba imati obzira na hodnicima". Jednako tako sam i doživila slučaj gdje smo svi imali najbolju namjeru uključiti dečka s cerebralnom u razgovor, ali bi mu se vlastita majka ugurala u razgovor i odgovarala umjesto njega. Dečko treba pomoć oko nošenja stvari, ne oko komuniciranja s ljudima. Vlastita majka, koja misli da mu pomaže, je odgovorna za njegovu izolaciju.
Treba pružati više prilike takvoj djeci da postanu 'osobe', a ne njihov invaliditet.
Trebalo bi dakako i poticati i pozitivnu sliku o pomaganju takvim osobama kad treba, jer primijećujem često kako djeca s ponosom guraju nekoga u kolicima, em jer im je zabavno i novo, em jer je plemenito pomagati bližnjima.
Smatram da se osobe s ivaliditetom nebi trebalo posebno izdvajati iz društva. Prema njima bi se trebalo ponašati jednako kao i prema ostalim članovima društvene zajednice te im pomoć pružiti ukoliko je zatraže.
ReplyDeleteSvakako djeca mogu biti neugodna prema vršnjacima s invaliditetom te ih i zlostavljati. Smatram da u takvoj situaciji veliku ulogu imaju učitelji da u svoju razrednu zajednicu što bolje socijaliziraju djete s invaliditetom kako se ono nebi osjećalo manje vrijedno što naposljetku i nije.
Iz vlastitog iskustva mogu reći da radionice koje se provode u nekim školama na temu osoba s invaliditetom uvelike pomažu djeci bolje razumjeti i prihvatiti njihov način života te upoznati s kojim se problemima svakodnevno susreću.
Mislim da bi se prema osobama s invaliditetom trebalo odnositi kao i prema svakom drugom covjeku ali s vise paznje jer bi se mogle osjecati drugacije i mozda izdvojeno iz drustva.
ReplyDeletePremalo je osoba koje su osposobljene, tj. školovane raditi sa osobama s invaliditetom. Cijeli problem počinje još od ranog školovanja kada su mnogi već u zaostatku jer nemaju adekvatnu pomoć ni uvjete da bi napredovali.
ReplyDeleteOsoba s invaliditetom je osoba i tako se treba prema njoj odnositi a ne gledati njezine "nedostatke"
Kada bismo imali povez preko očiju te tada prstima dirali lice druge osobe za svaku bismo rekli: "Da, to je čovjek!" Zašto se onda prave tolike razlike? Prema svakom čovjeku bi se i trebalo odnositi kao prema čovjeku!
ReplyDelete
ReplyDeletePrije svega, potrebno je imati individualizirani pristup, kako bi se otkrilo koji je to način rada i odnosa koji takvom djetetu odgovara. Naravno, treba imati puno razumijevanja, strpljenja i empatije prema takvoj djeci, no nikad ih se ne smije žaliti jer za to nema potrebe. Nitko ne može reći kako djeca s invaliditetom ne mogu imati ispunjen i normalan život.
Hvala svima na komentarima, daje nam puno uvida u to što jest veliki problem i kako se odnositi ubuduće kao profesori. Šteta da više ljudi ne djeli slični svjetonazor. Još jednom hvala svima na čitanju!
ReplyDeleteIako se dugi niz godina potice nenasilje i ravnopravnost te solidarnost. Idalje smo svjedoci mnogim negativnih stvari vezanih uz to. Potrebno je na njih gledali kao na sve ostale ljude, no opet pristupiti im na nacin koji ce potaknuti njihov razvoj i omoguciti im da ostvare sve svoje potencijale.
ReplyDeletePrema osobama s invaliditetom bi svakako trebalo odnositi bolje i s više poštovanja.
ReplyDelete